Počasni blajburški vod, udruženje sa sjedištem u Klagenfurtu, pozvalo je na komemoraciju kod Blajburga, skup pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i Hrvatskog narodnog sabora BiH, koji je zakazan za 12. maj. Austrijski mediji, političke ličnosti i strukovna udruženja istoričara već godinama ove skupove nazivaju „hodočašćem za fašiste” i „kamuflažom za ustašku glorifikaciju”. Ove godine, kritičari okupljanja na blajburškom polju prvi put udruženo istupaju u javnosti i traže njihovu zabranu, za danas je u Beču zakazana konferencija za novinare o tome.
Blajburg je gradić u austrijskoj Koruškoj, četiri kilometara od granice sa Slovenijom, sa nekih 4.000 stanovnika. To treba spomenuti odmah na početku, jer se na prostorima bivše Jugoslavije kratka odrednica „Blajburg” upotrebljava kao istorijski, legalni, politički, vrednosni i simbolički termin. U širem kontekstu svakako nije bitno, ali jeste za onih četiri hiljade duša koje danas u tom gradu žive i rade – kad se Blajburg spomene kao mjesto zločina, kazne, osvete ili povampirenog fašizma, da se zna da to nema veze s njima.
Blajburg kao istorijski događaj i Blajburg kao moderna politička odrednica nijesu isto što je opet važno istaknuti, jer ta razlika objašnjava zašto je država Austrija godinama bez pogovora podnosila blajburške komemoracije, koje su od stvaranja samostalne Hrvatske 1992. praktično eksplodirale u katarzične ustaške i nacističke skupove. Kako se komemoracije uvijek održavaju sredinom maja, ove godine u subotu, 12. maja, u lokalnom policijskom žargonu se taj skup već neko vrijeme naziva „Kroatischer muttertag” (Hrvatski majčin dan). Riječ je o ciničnoj aluziji na austrijski mutertag, tradicionalni narodni praznik majki koji se slavi svake druge nedjelje u maju, ovog puta 13. maja.
Šta se tačno odvijalo na terenu u austrijskoj Koruškoj (Korintiji) dok su tamo boravile vojne jedinice Titovog komunističkog režima između 8. i 21. maja 1945, nije do kraja utvrđeno. U kompilacijom iz austrijskih istorijskih izvora, glavnim dijelom iz knjige Arnolda Zupana „Hitler–Beneš–Tito”, izdanje Austrijske akademije nauka, navodi se da je 2. 4. 1945 Jugoslavija informisala Sovjete, Amerikance i Britance o namjeri da učestvuje u podjeli Austrije. U Klagenfurt ulazi 8. Britanska armija, vodi je feldmaršal Harold Aleksander, a u podne 4. Jugoslovenska armija pod zapovjedništvom majora Egona Remec-Boruta. Svako se raspoređuje u svom dijelu Klagenfurta i (austrijske) jugoistočne Koruške. Britanci planiraju da se jednog dana vrate kući; jugoslovenske snage smatraju da su došle kući.
Vojno i politički, to je jugoslovenski akt, ali je iz dokumenata jasno da ga idejno pripremaju i vode Slovenci – Cviter, Kardelj, Kidrič, ali i sam Tito koji je imao ambiciozne teritorijalne planove.
Od 21. 5. 1945: Jugoslovenske snage se povlače iz Austrije. U unutarbritanskoj vojnoj prepisci se kaže da je Titovim snagama predato 26.339 osoba, a uskoro će i 6.000 civila iz Viktringa. Nacionalnost nije jasna – jednom se govori o „Hrvatima”, drugi put o „Jugoslovenima”. Po Zupanu, Britanci nijesu nikad predali tih 6.000 civila, zato što su dobili informacije o masakru Titovih jedinica nad preuzetim ratnim zarobljenicima...
To bi bio istorijski Blajburg, iz ugla austrijske istoriografije: Partizani su još u forsiranju Koruške zarobili 25.000 Hrvata (Aleksander od 17. 5), a onda su prilikom povlačenja od Britanaca dobili još 26.339, vjerovatno Hrvata. Kad se te dvije sume zbroje, a otprilike to radi Zupan, proizlazi da su partizanske snage duboko u junu 1945. na poljima oko Blajburga u nastavcima ubile 50.000-51.000 ratnih zarobljenika (ustaša, domobrana) i ostavili ih u masovnim grobnicama (Zupan, s. 1353).
Tu se negdje, s 50.000 pobijenih na licu mjesta, završava istorijski Blajburg i istovremeno počinje karijera Blajburga kao „simbola neugaslog hrvatskog rodoljublja”.
Tek sa rađanjem samostalne hrvatske države 1992, u punom zamahu od kraja rata 1995, „Blajburg” dobija snagu pravog, državno legitimisanog pokreta za istorijski revizionizam. Hrvatski sabor tada preuzima pokroviteljstvo nad komemoracijama, premijeri Ivica Račan (SDP) i Ivo Sanader (HDZ) lično posjećuju Blajburg i klanjaju se žrtvama; predsjednici Franjo Tuđman i Stipe Mesić šalju vijence preko predstavnika. Veze su i personalne – od 2007. do 2016. Zlatan Hasanbegović je bio najprije predsjednik, pa potpredsjednik upravnog odbora Počasnog blajburškog voda. Prošle godine je hrvatsku parlamentarnu delegaciju na komemoraciji u Blajburgu uzdignute glave predvodio predsjednik Sabora Gordan Jandroković.(RTS)
Blajburg, mit koji raste
Blajburg je topos za istoričare, dobrim dijelom neistražen. On je i topos za potomke ubijenih, premda nije jasno zašto se 73 godine poslije masovnih egzekucija porodična žalost stilizuje u prenaglašeno državni ceremonijal prošaran (neo)ustaškom ikonografijom.
I do sada su se predstavnici političkog života Austrije javljali protestnim izjavama zbog jasnog ideološkog predznaka Blajburga, ali svako za sebe, saopštenjima koja ostaju na rubu javnog diskursa. Ono što austrijski mediji nazivaju „Blajburškim mitom” je groteskna mešavina starog zločina sa osvetom, kaznom i gubitkom političke kontrole. To je mit koji oživljava strah kao prostornu kategoriju, istorijsku noćnu moru balkanskih naroda da će se odjednom naći na mjestu gdje se ubija masovno i u tišini, bez suda, procesa i svedoka. Kad je Jandroković prije nekoliko dana otišao iz Beograda, njegova reakcija se, i iskrena i odglumljena, hranila iz tog refleksa.
Recimo ovako: na nagovještaj sigurnosno neprozirne, na momente farsične situacije, Jandroković je imao gdje da se skloni. Otišao je kući u Zagreb.
Samo dan nakon toga usred Sabora je u neuporedivo dramatičnijoj situaciji izvrijeđan Milorad Pupovac, ali je njegov strah ostao bez utjehe.
Jer gdje da se skloni Pupovac? Gdje je njegova kuća?